Program naslovljen „Književni portret Vladimira Pištala” i predstavljanje romana „Park Logovskoj” Dane Todorović obilježili su drugo veče Međunarodnog sajma „Trg od knjige” u Herceg Novom.
O Pištalu je govorio Nenad Šaponja, urednik IK „Agora”, ocjenjujući da je riječ o piscu koji je ostavio dubog trag u srpskoj književnosti od osamdesetih godina, preko devedesetih do ovih naših dana, i to sa potpuno različitim knjigama.
- Sa „Manifestima” Vladimir Pištalo je pokazao koliko on jeste drugačiji pisac, koliko može moćno da se pripovijeda iz jedne rečenice, koliko može da se igra sa metaforama, sa metonimijama. Kako može pjesnički jezik, jezik koji vas uzdiže, da integriše prozni izraz, prozni diskurs i da nam ispriča suverenu priču koja će nas podići malo, uz pomoć koje ćete malo lelujati, malo hodati po oblacima. U devedesetim Vladimir je prešao u nešto drugo, prešao je i okean. Naime, od devedeset i neke on živi i radi u SAD-u, i to kao profesor američke istorije, a inače je u Srbiji završio Pravni fakultet. Njegov put pokazuje da je sve moguće, a i književni put pokazuje da je sve moguće i da je moguće biti drugačiji. Knjige koje su se pojavile u devedesetim, prije svega „Kraj veka”, knjiga koja možda nije dovoljno primijećena i o kojoj se ne priča dovoljno, ali knjiga koja je pokazala kako je moguće pričati i standardnu klasičnu priču i ostvariti poetski diskurs o kome sam govorio, tu oneobičenost izraza, to praštanje metafora. Nakon toga je slijedio roman „Vitraž u sećanju”, knjiga koja je pisana već u Americi i čini mi se da je taj pogled bio dobar, zato što je iz daljine, na našu tadašnju stvarnost, na te ratove i na sve ono što se dešavalo početkom devedesetih. I knjiga je jedno od najdubljih svjedočanstava tog vremena, literarno ispričana - kazao je Šaponja.
Kritičar je ukazao i na naslov „Priče iz celog sveta”, Pištalovu posljednju knjigu, koja po njemu ponovo pravi iskorak na način, da umjesto da slijedi domaću književnost koja se mahom bavi nama samima, izmješta svoje priče u svijet, junaci su iz cijelog svijeta, dešava se negdje drugdje, a s druge strane opet predstavlja autentičnu srpsku prozu.
Naglasio je, da Pištalova knjiga „Tesla, portret među maskama” uspješnija od dvjesta knjiga koje su se pojavile u Americi i sigurno dvjesta knjiga ovdje koje su se bavile životom Nikole Tesle, a potom i roman „Venecija”, „korak van bedekera naših, van onoga što možemo zamisliti šta bi se krilo iz naslova Venecija”, kao i roman „Milenijum”, koji se bavi Beogradom.
Govoreći o činu pisanja Pištalo je kazao da ne može da se sjeti autora rečenice, ali da rečenica koja glasi „On napiše rečenicu i slomi ti srce”, za njega predstavlja jedini najbolji način razmišljanja o književnosti. Ipak, ističe, da pisac mora i na izvjestan način da iznevjeri očekivanje čitalaca.
- Ako bih ja tačno napisao ono što vi očekujete da ću napisati, onda nisam morao ni da napišem. U jevrejskoj tradiciji ima nešto što se zove midraž, to je stara priča kojoj se daje novi obrt. Ja mislim da su sve priče nužna mješavina novog i starog. To su najbolje priče, jer stare priče vam stvore jednu familijarnost, jednu toplotu i vi mislite da se nalazite na svom terenu i onda odjednom ispadne nešto drugačije. Nešto se doda tome, jer kad se ne bi dodalo zašto bi vam trebala ta knjiga, to biste našli i u ranijim knjigama. Znači, mora da postoji taj neki novi element, to je ono što se naziva poezija, kazao je Pištalo.
Ističe da uvijek ima potrebu da reklamira književnost, a u Americi je primijetio da ljudi čitaju sve više knjige koje govore o ljudima koji su slični njima, te da to je upravo ono što književnost ne bi trebalo da radi.
- Mi bismo trebali da čitamo o ljudima koji su jako različiti od nas i da nam utoliko umnožavaju naša iskustva, i pokazuju nam sve ono što bismo mogli biti, a ne ono što smo već očekivali da bude, poručio je Pištalo.
K.M.